Film "Iščekujući Varvare" je ostvarenje o kojem se sve više priča... Zašto ga treba pogledati

 Autor: Maja Stojanović 







(Preuzeto sa portala ogledalosrbije.com)

O filmu “Iščekujući varvare” – ko (šta) će pobediti 


Na pomen varvara, obično u glavi pokuljaju asocijacije negativnog prizvuka. Kada dodate ime kakvo je Džoni Dep, sigurni ste u nadolazeću napetost. Ako je izvesna prisutnost i vlasnika Oskara Marka Rajlensa, jasno je da stvar neće proći bez dubokih emocija…




Ekranizovan je roman nobelovca Džona Maksvela Kucija, slavnog južnoafričkog književnika koji potpisuje i scenario ostvarenja “Iščekujući varvare”.

Reditelj iz Kolubije Čiro Gera, uz zvezde kakve su Dep i Rajlens, ali i Robert Patinson, vodi gledaoce u nepoznato vreme i nepoznato carstvo. Vodi ih strpljivo i polako… detaljno… Ispostaviće se – tako mora.

Radnja se dešava na granici neimenovanog carstva, takozvanom Magistratu, u kome se paranoično-konstantno, govori o tome koliko je opasno što su “varvari tu negde, blizu, u okruženju… Mogu da napadnu…”




Mark Rajlens je načelnik granične zone i tačka suprotnosti pukovniku Džolu (Džoni Dep).

Surovost pukovnika Džola prema zarobljenicima (Varvarima) budi u načelniku granične zone takva osećanja, koja, čini se, jedino ser Rajlens može tako majstorski da prenese, ne izgovorivši nijednu reč.
Uz to, u njemu se budi sumnja u vladajući poredak, što sve skupa, u jednoj buri emocija, pokreće tok događaja, u kojima se prepoznaju ogoljene osobine jednog dela ljudskog roda, na koje su mnogi, ne samo pisci, glumci i reditelji upozoravali. I još upozoravaju.

Dok se stiče utisak da je emotivnost Rajlensa u zenitu konstantno, tokom čitavog filma, s druge strane, Dep opravdava svoje slavno ime u svetu filma, fantastično prikazanom krutošću i upeglanošću jednog predstavnika vlasti.

Oko njega se širi sveprožimajući strah. Oseti se i sa platna. Hladnokrvnost i strogoću, robotizam i grubu metodologiju u “poslu” koji mu je poveren, svetski poznato, i s pravom veliko ime kakvo je Džoni Dep, izneo je samo kako on to i ume – na način koji ne ostavlja ravnodušnim – nikoga.

U ostalim ulogama, zapaženi su Gana Bajaršajkan, Greta Skači, David Dansik

Načelniku koji je ceo život proveo na granici, dolaze novajlije i predstavnici vlasti i “uče” ga o tome – kako je živeti na granici. Zbog toga što je različit, što rešava da pomogne devojci koja pripada nomadskom narodu iz okruženja, zbog toga što je – jednostavno čovek… biva žigosan.

Ostaje “s druge strane” i spreman na preispitivanje krajnjih granica svoje izdržljivosti zarad toga da ostane – samo čovek, ljudsko biće. Zvuči poznato?

Metafora sveta gde su normalni – nenormalni, aktuelna bila kada je knjiga o varvarima pisana (1980), aktuelna i danas, a biće na žalost i sutra.

Jer, fiktivno carstvo je primenjivo, kao model, na mnoge mehanizme modernog doba, koje opet liče na bilo koje stvarno carstvo daleke prošlosti.




Važilo je i važi pravilo “Divide et impera” (zavadi pa vladaj). I u “pravim” i u fiktivnim društvima, zemljama, carstvima… Elita spram narodne mase, sirotinje i prostaka, indoktrinacija, psihologija mase, izvitoperenost uma u ratnom stanju, suvo zlo… samo su neki od elemenata od kojih je ukolaženo ostvarenje “Iščekujući varvare”.

Prikazi pejzaža u dužim totalima i švenkovima koji se gledaocu mogu učiniti kao intermeco u kome se prikazuju prirodni predeli, zapravo služe onima koji prate film - pažljivo im se daje dovoljno vremena za “obradu” ideje koja im je namenjena, koju mnogi već razumeju, ali o kojoj nikada nije dovoljno govoriti – kroz knjigu, pesmu, film…

A ideja koja daje karakter duboke angažovanosti, jasna je već na početku ostvarenja, kakvih je publika gladna. Među njom je i onih koji te gladi nisu svesni.

Posle 104 minuta čekanja na Varvare, nadamo se – biće ih makar malo manje.

Film “Iščekujući varvare među čijim producentima je i Italijan Andrea Jervolino, prikazan je u Beogradu, u Jugoslovenskoj kinoteci, u okviru Festivala italijansko-srpskog filma. 

Нема коментара:

Постави коментар